Kroz naredno vrijem ćemo pokušati prikazati u kratkim intervjuima kako su se naši članovi udruge snašli kao korisnici asistenata i njihovi asistenti.
Kao prve smo razgovarali s Dobrilom Maričić i Marelom Borozan.
Dobrila
Paraplegičar sam od 2009., kada sam pala s trešnje i završila u kolicima. Zaposlena sam na puno radno vrijeme kao učiteljica….živim sa suprugom, također zaposlenim. Uz posao u školi imam dosta posla i obveza kod kuće: ispravljanje testova, pregledavanje bilježnica, vođenje e-dnevnika, odlazak liječniku po doznake, obavljanje kućanskih poslova – kuhanje, spremanje, usisavanje, glačanje, brisanje prašine… Osim toga moju povredu prate stalno prisutni jaki bolovi. U puno situacija se morao uključiti suprug.
Obradovala sam se kad sam čula za mogućnost da i paraplegičari imaju šansu za uključivanje osobnog asistenta.
KAKO JE TO POČELO
Na samom početku sam osobnom asistentu rekla koji su moji problemi, koje su moje potrebe, što očekujem od OA
Kako vrijeme odmiče usaglašavamo se sve bolje i bolje. Lakše se dogovaramo i snalazimo.
U našem odnosu nije bilo problema, a na edukacijima o komunikaciji i suradnji koju su vodili Friščići smo dosta toga naučile i korigirale. Naša komunikacija postala je otvorenija.
OA mi pomaže u svakodnevnim životnim aktivnostima: odlazak liječniku po doznake, odlazak u trgovine, čišćenju i spremanju stana, kuhanju, pranju prozora i zavjesa, glačanju rublja, čišćenju kolica, po potrebi me odveze na željeno mjesto, pomaže mi u brizi oko sobne higijene (obavlja sve poslove koje ja ne mogu).
Od kako je OA ušla u moj život sve mi je postalo puno lakše. Sada imam vremena i mogu se odmoriti poslije posla, pa slobodno vrijeme mogu iskoristiti za aktivnosti koje volim, a sa suprugom vrijeme provodim kvalitetnije.
Marela
Živim u kućanstvu sa mužem, kćerkom i sinom. Nezaposlena sam pet godina, a za to sam vrijeme tražila posao i dobijala odbijenice.
Korisnicu osobnog asistenta poznajem dugi niz godina (još dok je hodala) i kada mi je predložila asistenturu bila sam zbunjena i nisam znala što se od mene očekuje, a u isto vrijeme i zadovoljna što mi se ukazala prilika da pomognem osobi kojoj je pomoć potrebna.
S invalidima koji imaju tjelesno oštećenje nisam bila u doticaju i u početku me bilo strah da ne učinim nešto što bi dovelo do neke povrede. Malo po malo, uz upute, usklađivale smo se i sve je išlo lakše.
Do sada nije bilo nesuglasica, ni problema, jer otvoreno razgovaramo.
Zadovoljna sam poslom i odnosom i osjećam se korisnom, a to je dobar osjećaj!
 |
 |
 |